Experiences and Attitudes Towards the Inclusion of Children with Autism Spectrum Disorder/Iskustva i stavovi prema inkluziji djece s poremećajem iz autističnoga spektra

Abstract

Abstract
Inclusion of children with Autism Spectrum Disorder (ASD) is a challenge in modern
education, and its success depends on the attitudes of teachers, teaching assistants,
parents and typically developing students in the classroom. This paper analyzes
existing research to identify factors that shape the said stakeholders’ perception
of inclusion, relying on Bronfenbrenner’s ecological theory, which emphasizes the
interrelation between the individual and their environment. A narrative synthesis
of 34 studies from Croatian and international literature was conducted, selected
based on the criteria of relevance, empirical foundation and contextual adaptability.
The results show that teachers with more education and experience exhibit more
positive attitudes, while assistants are not often professionally trained, and they
are rarely involved in lesson planning. Parents support inclusion but are concerned
about the lack of adaptations and communication with teachers. Students without
disabilities often have neutral or negative attitudes, but peer programs can improve
them. In conclusion, improving inclusive practices requires professional development
for teachers, clearer definition of assistants’ roles and better collaboration among
all stakeholders.
Key words: attitudes; different perspectives; education; inclusion; students with ASD

---

Sažetak
Inkluzija djece s poremećajem iz spektra autizma (PSA) izazov je suvremenoga
obrazovanja, a njezina uspješnost ovisi o stavovima učitelja, pomoćnika u nastavi,
roditelja i učenika urednoga razvoja u razredu. U ovom radu analiziraju se postojeća
istraživanja kako bi se utvrdili čimbenici koji oblikuju njihovu percepciju inkluzije, pri
čemu se oslanja na Bronfenbrennerovu ekološku teoriju, koja naglašava međuodnos
pojedinca i njegova okružja. Provedena je narativna sinteza 34 istraživanja iz hrvatske
i međunarodne literature, odabranih prema kriterijima relevantnosti, empirijske
utemeljenosti i kontekstualne prilagođenosti. Rezultati pokazuju da učitelji s više
edukacije i iskustva iskazuju pozitivnije stavove, dok pomoćnici često nisu stručno
osposobljeni i rijetko su uključeni u planiranje nastave. Roditelji podržavaju inkluziju,
ali su zabrinuti zbog nedostatka prilagodbi i komunikacije s učiteljima. Učenici bez
teškoća često imaju neutralne ili negativne stavove, no vršnjački programi mogu ih
poboljšati. Zaključno, unaprjeđenje inkluzivnih praksi zahtijeva stručno usavršavanje
učitelja, jasnije definiranje uloge pomoćnika i bolju suradnju svih dionika.
Ključne riječi: inkluzija, obrazovanje, različite perspektive, stavovi, učenici s PSA