METACOGNITION AND INTELLIGENCE AS PREDICTORS OF ACADEMIC SUCCESS / METAKOGNICIJA I INTELIGENCIJA KAO PREDIKTORI ŠKOLSKOG USPJEHA

Abstract

ABSTRACT

Schraw and Mohsman (1995; according to Schraw, Crippen and Hartley, 2006) define metacognition as the knowledge and regulation of cognitive processes. Unlike cognition, which only involves the execution of tasks, metacognition encompasses the understanding of how a task is accomplished. Metacognitive processes are important because they bring about conceptual changes in learning, thus enabling longer retention and different application of the material. In various studies, cognitive abilities have proven to be a significant predictor of academic success, the correlation coefficients between the general intelligence and school grades in primary school amounting to an average of about 0.5 (Neisser et al., 1996). Studies of metacognition and intelligence have shown that metacognition and cognitive abilities are two different constructs, and that a high degree of metacognitive self-regulation can compensate for a lower problem solving ability (Howard, McGee, Shia and Hong, 2001).
The aim of our study was to examine the possibility to predict academic success on the basis of the level of cognitive and metacognitive development (with seventh and eighth grade primary school pupils). The following instruments were used in the study:  the Metacognitive questionnaire (Vizek-Vidović, 1995; according to Zoričić, 1995), the Cognitive-non-verbal test (Sučević, Momirović, Fruk and Auguštin, 2004), and the Mill Hill vocabulary test (Lewis et al., 1977; according to Križan and Matešić, jr., 2001). The results have shown that metacognition, apart from intelligence, is a significant predictor of academic success. The obtained results have direct implications for the teaching practice because they show that pupils who score higher on the Metacognitive questionnaire have higher grades in school, and we can teach metacognition to our pupils.
Key words: academic success, intelligence, metacognition, pupils

-----

SAŽETAK

Schraw i Moshman (1995; prema Schraw, Crippen i Hartley, 2006) definiraju metakogniciju kao znanje i regulaciju kognitivnih procesa. Za razliku od kognicije koja obuhvaća samo izvršavanje zadatka, metakognicija obuhvaća razumijevanje na koji način je zadatak izvršen. Metakognitivni procesi su važni jer dovode do konceptualnih promjena u učenju što omogućuje duže zadržavanje materijala i primjenu na nov način (Georghiades, 2000). Kognitivne sposobnosti su se u različitim istraživanjima pokazale kao važan prediktor školskog uspjeha, koeficijenti korelacije između opće inteligencije i školskih ocjena u osnovnoj školi  iznose u prosjeku oko 0,5 (Neisser i sur., 1996). Istraživanja metakognicije i inteligencije su pokazala da su metakognicija i kognitivne sposobnosti dva različita konstrukta, te da (Howard, McGee, Shia i Hong, 2001) visok stupanj metakognitivne samoregulacije može kompenzirati niže sposobnosti u uspješnosti rješavanja problemskih zadataka.
Cilj našeg istraživanja bio je provjeriti mogućnost predviđanja školskog uspjeha na temelju stupnja kognitivnog i metakognitivnog razvoja kod učenika sedmih i osmih razreda osnovne škole. U istraživanju su korišteni slijedeći instrumenti: Upitnik metakognicije (Vizek-Vidović, 1995; prema Zoričić, 1995), Kognitivno-neverbalni test (Sučević, Momirović, Fruk i Auguštin, 2004) i ljestvica rječnika Mill Hill (Lewis i sur., 1977; prema Križan i Matešić, ml., 2001). Rezultati su pokazali da je metakognicija, izuzev inteligencije, značajan prediktor školskog uspjeha. Dobiveni rezultate imaju i direktne implikacije na praksu jer su veći rezultati na Upitniku metakognicije povezani s većim ocjenama iz hrvatskog i matematike, te općim uspjehom, a metakognicija je nešto čemu možemo podučavati učenike.
Ključne riječi: akademski uspjeh, inteligencija, metakognicija, učenici