Watery Webs of Interconnectedness: Waterways as Pedagogical Sites / Vodne mreže međusobne povezanosti: plovni putevi kao mjesta učenja i poučavanja

Abstract

Despite the ever-growing body of knowledge about human impacts on river and coastal ecosystems, and the need to work towards sustainable futures, young children’s participation in environmental action initiatives in aquatic habitats remains low. This signifies an urgency for educators to support young children’s relationship with freshwater and marine environments, so they can acquire the skills and dispositions to become “agents for change” for the environment. Guided by Deleuzian ideas of being and becoming, and ecologies of knowledges, this paper considers three exploratory case studies from England, the United States and Australia that investigated early childhood teachers’ practices of using waterways as pedagogical sites.

Data were collected through ethnographic methods of observations and interviews. Findings revealed that early childhood teachers viewed such habitats as spaces where action initiatives for sustainability can be conceived and incorporated as “webs of interconnectedness” into the curriculum. We conclude this study has the potential to expand understandings of under-utilized pedagogical spaces, such as natural water and marine habitats, where adults and children have permission to learn together to cultivate a more intimate relationship with the earth. 

Key words: being and becoming; early childhood education for sustainability; epistemology; pedagogies; waterways.

Unatoč sve  većem broju informacija o utjecaju ljudi na riječne i morske ekosustave te potrebi za radom na održivoj budućnosti, sudjelovanje djece u akcijama za zaštitu vodenih staništa i dalje je skromno. Iznimno je važno da odgojitelji potiču odnos djece rane i predškolske dobi prema slatkovodnom i morskom okolišu kako bi mogli steći vještine i dispozicije da postanu „pokretači promjena“ za okoliš. Pod vodstvom Deleuzovih ideja o bivanju i postajanju, kao i ekologija znanja, u ovom se radu razmatraju tri istraživačke studije slučaja iz Engleske, Sjedinjenih Američkih Država i Australije koje su istraživale načine na koje su se odgojiteljji koristili plovnim putovima kao mjestima učenja i poučavanja djece rane i predškolske dobi.

Podaci su prikupljani etnografskim metodama promatranja i intervjua. Rezultati su pokazali da su odgojitelji takva staništa promatrali kao prostore na kojima se inicijative za održivost mogu osmisliti i uvrstiti u kurikul kao “mreže međusobne povezanosti”. Zaključujemo da ovo istraživanje ima potencijal povećanja razumijevanja nedovoljno iskorištenih pedagoških prostora, kao što su vode u prirodi i morska staništa, gdje je odraslima i djeci dopušteno da zajedno uče kako bi njegovali intimniji odnos prema zemlji.

Ključne riječi: bivanje i postajanje; odgoj za održivost u ranom djetinjstvu; epistemologija; pedagogije; plovni putevi.