Influence of Habitus and Practical Education on the Teachers' Pedagogical Praxis / Utjecaj habitusa i praktičnog obrazovanja na pedagošku praksu učitelja

Abstract

Abstract
This paper deals with the dichotomy between subject teaching and education (pedagogics) sciences, in the context of the teachers’ knowledge and teaching practice. According to that dichotomy, the fragmentation between the subject matter and the teaching matter is highlighted. The purpose of this paper is to show the influence of habitus and practical education and training on the teachers' pedagogical teaching praxis. The paper focuses specifically on the issue of habitus, which is considered to be more important than formal guidelines and recommendations, which are either a result of policy documents or of a teacher’s formal education and training. The right place to examine the influence of habitus is in practical education and training because it is only in practice that habitus emerges in all its dimensions. The key findings point to the problem of a mismatch between school habitus and family habitus of a particular child. Due to the influence of habitus, teachers need to balance three types of knowledge. These are instructional knowledge and practice, knowledge of the children’s background and knowledge of self-beliefs and attitude. The connection and interaction among all these types of knowledge would help to surpass the fragmentation exposed. This interaction leads to new possibilities for research and improvement of the teachers’ praxis, already in the process of practical education and training, and with the possibility of going beyond the simple transformation of a teacher’s own experience into praxis.
Key words: dichotomy in teacher’s knowledge; habitus; pedagogical praxis; practical education; teacher.
---
Sažetak
Ovaj rad bavi se dihotomijom između poučavanja nastavnih predmeta i obrazovnih znanosti (pedagogije) u kontekstu učiteljskog znanja i njihove nastavne prakse. Prema toj dihotomiji naglasak se stavlja na fragmentaciju sadržaja povezanih s nastavnim predmetom i onih povezanih s nastavnim procesom. Svrha je ovog rada pokazati odnos habitusa i praktičnog obrazovanja na pedagošku nastavnu praksu nastavnika. Rad se posebno usredotočuje na pitanja habitusa, koji se smatra važnijim od formalnih smjernica i preporuka, koje su ili rezultat službenih dokumenata ili učiteljeva formalnog obrazovanja. Pravo mjesto za ispitivanje utjecaja habitusa jest upravo praktična nastava, jer se samo u praksi habitus pokazuje u svim svojim dimenzijama. Ključni rezultati upućuju na problem raskoraka između školskog habitusa i obiteljskog habitusa određenog djeteta. Zbog utjecaja habitusa učitelji moraju usklađivati tri vrste znanja. To su: znanje o nastavi i praksi, znanje o sredini iz koje učenik dolazi i znanje o vlastitim uvjerenjima i stavovima. Veza i interakcija između svih tih vrsta znanja trebala bi pomoći u prevladavanju navedene podjele. Takva interakcija vodi prema novim mogućnostima istraživanja i unapređivanja nastavničke prakse, već i u fazi praktičnog obrazovanja, a također pruža i mogućnost izlaska iz okvira jednostavne transformacije učiteljevog vlastitog iskustva u praksu.
Ključne riječi: dihotomija u znanju učitelja; habitus, pedagoška praksa; praktično obrazovanje; učitelj.